dr.sc. Andrea Vlašić
Psiholog Kognitivno bihevioralna terapija Metakognitivna terapija ACT terapija Hipnoterapija

Kako se nositi s tugom nakon spontanog pobačaja i gubitka nerođenog djeteta

Postoji jedinstvena vrsta boli koja nastaje pripremajući mjesto u svom srcu za dijete koje nikada ne dolazi. Plodnost je od pamtivijeka u većini kultura smatrana vrijednom karakteristikom, a želja za djetetom je jedna od temeljnih ljudskih motivacija. Ženama su trudnoća i majčinstvo vrlo često želja već od ranog djetinjstva, a dodatno se ta želja i motivacija razvijaju pod utjecajem društva i kulture. Kada pokušaji ostvarenja ove želje padnu u vodu, to može biti jedno izuzetno teško emocionalno iskustvo.

S medicinske strane, neplodnost se dijagnosticira nakon 12 uzastopnih mjeseci tijekom kojih intimni odnosi nisu rezultirali trudnoćom. Iako se čini da je sve više neplodnih parova, to je nusprodukt odgađanja braka i trudnoće. Socijalni sat se promijenio, tj. promijenila su se očekivanja o tome u kojoj dobi treba zasnovati brak i roditi dijete. Iako su se naša očekivanja promijenila, naš biološki aparat je ostao isti i nije u skladu s našim suvremenim željama. 

Ako promotrimo parove koji se bore s neplodnošću, otkrit ćemo da je uzrok neplodnosti u 40% slučajeva kod muškarca – jednako često kao kod žene, te u 20% slučajeva uzrok je ili kod oboje – ili je uzrok nepoznat. U suvremenom društvu djeca se emocionalno smatraju neprocjenjivima. Djeca predstavljaju izvor sreće i životnog ispunjenja. Upravo zato je poteškoća ili nemogućnost ispunjenja ovog (životnog) cilja nerijetko emocionalno razorna za pojedinca ili par.

Neplodnost je gubitak – gubitak sna, gubitak pretpostavljene budućnosti – i kao svaki gubitak, treba ga prežalovati. Reakcije na neplodnost čini cijeli dijapazon osjećaja – od iznenađenja, krivnje, ljutnje, preko depresije i povlačenja u sebe, kao i svih drugih emocija koje su karakteristične kod bilo koje vrste gubitka. Ponekad depresiju kamuflira svjesno ili nesvjesno sabotiranje vlastitih pokušaja začeća, a da bi se umanjila šansa za razočaranje. Primjerice, on ili ona može namjerno izbjegavati partnerske odnose tijekom plodnog razdoblja izbjegavajući postmenstruacijsku depresiju koja je ishod ponovljenih neuspjeha. Svi parovi koji su u već nekoliko navrata imali neuspješan pokušaj začeća znaju koliko je veliko isčekivanje, a koliko razmjerna tuga koja slijedi nakon negativnog testa na trudnoću.

Vrlo često se događa da partneri kriju razočaranje i tugu jedno od drugog, nekada zbog nerazumijevanja, a nekada jer se boje podijeliti teret sa svojim partnerom – krivo vjerujući da će im teret neplodnosti biti još teži. Osjećaj depresije prati osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom. Mnogim parovima koji su do tad uspjeli postići gotovo sve ciljeve koje su postavili ispred sebe, problem s neplodnošću je možda prvo iskustvo gubitka kontrole. Osjećaju se bespomoćno i pokušavaju uspostaviti veću kontrolu nad testiranjima, tretmanima za neplodnost ili čak u nekim drugim područjima života. Vrlo čest je i osjećaj ljutnje i nepravde.

U ljudima je duboko usađeno uvjerenje da imaju pravo na dijete i da ga zaslužuju, te ih izuzetno ljuti kad vide „kome je Bog dao dijete“ ili „tko sve rađa“ apelirajući na neodgovorne ili emocionalno hladne roditelje, premlade roditelje, roditelje zlostavljače, roditelje koji zanemaruju djecu itd. To ih ljuti poput teške nepravde jer oni – koji imaju sve preduvjete za dijete i koji bi to dijete voljeli, brinuli se o njemu – oni ga ne mogu nikako dobiti.

Taj osjećaj ljutnje kasnije se može preusmjeriti – i to prema bliskim osobama koje ne pružaju dovoljno emocionalne potpore i razumijevanja ili je ne pružaju na način koji bi njima najviše odgovarao. Nekada se taj osjećaj usmjeri prema članovima medicinskog tima koji im pomažu pri oplodnji. Potrebno je razumjeti da se iza te ljutnje i „teških, napornih parova“ kriju bol, tjeskoba i strah.

Parovi koji se bore s neplodnošću često imaju i strah od gubitka partnera. Neplodni partner se boji da će biti napušten od strane plodnog partnera. Ujedno znaju imati i poteškoće u intimnim odnosima i to upravo zato što odnosi postaju grubi podsjetnik na neuspješne pokušaje začeća, ali i zato što su ti pokušaji sveli intimne odnose na zadatak koji treba obaviti. Strah se također javlja od gubitka odnosa s drugim dragim ljudima. Nakon beskrajno dugog niza dobronamjernih savjeta kako se samo trebaju opustiti i sl., ali i radosnih rađanja, očekivanja, dječjih rođendana u obitelji, parovi se znaju i udaljiti od bliskih osoba, koje ih samo podsjećaju na njihovu bol. Ova izolacija dovodi do dodatnog gubitka socijalne potpore, koja je potrebna. Bliske osobe zaboravljaju da je od savjeta potrebnija upravo potpora.

Kako se nositi sa bolom i tugom kod neplodnosti i što onda učiniti?

Današnje struje pozitivnog razmišljanja bi zasigurno naglasile važnost vizualizacije svoje bebe, kao da je već tu, vizualizacije sebe kao majke / oca, osjećaja sreće koji vas ispunjava. Većina ljudi bi sigurno rekla i da ne treba nikada odustajati od svog sna, od svoje želje za djetetom i da se to „nikad ne zna“ jer su mnogi rodili nakon 10 ili 20 godina braka, nakon što su usvojili dijete ili sl. No, ja to neću reći. To ste već čuli.

Želim vam reći da je jako bitno izgraditi svoj život i bez djeteta. Dijete će se dogoditi. Ili neće. Ali VI – vi ste se već dogodili! Vi ste se već dogodili svojim roditeljima, svojim bakama i djedovima, braći i sestrama, prijateljima i – svom partneru! Vi ste već tu i pravo je vrijeme da živite svoj život. Izgradite svoj život za sebe i one koji su već tu. Izgradite sebe. Ako već nemate, stvorite svoj krug prijatelja, ostvarite bliske prijateljske odnose.

Radite na svom karakteru, radite na poboljšanju onih karakteristika koje vama nisu drage. Posvetite se nečemu što volite raditi, nekom hobiju kojeg ste možda zapostavili ili u kojem se nikada niste okušali. Naučite nešto o čemu ste uvijek sanjali – nikada nije kasno. Radite na svojoj sreći, kao pojedinca i kao para. Zašto? Zato što možete i bez djeteta biti sretni i ispunjeni. Zato što i to dijete koje toliko želite bi bilo sretnije da se rodi u sretnoj obitelji, kod sretnih i ispunjenih roditelja. Zato što biti majka ili otac nije jedino što određuje čovjeka i njegovu vrijednost.

Naravno da nećete odustati dok god želja za djetetom postoji, to vam ne treba nitko reći. Nitko vam ne treba reći da bez obzira koliko je snažna oluja, vi ćete je preživjeti. Nemojte do obale doći kao olupine, ostanite poput uspravnog broda koji plovi kroz oluju. Ne bojte se nevremena, gledajte ga kao priliku da naučite ploviti do mirne obale.

Kako prepoznati zlostavljača i izaći iz toksične veze

Gledajući povijesno, te potvrđujući naša viđenja nebrojenim istraživanjima, zaključili smo da su muškarci fizički agresivniji od žena (npr. Vlašić i Ivanišević, 2017, Larsen i Buss, 2008). Muškarci su najčešće počinitelji nasilnih ubojstava i teških razbojstava. Nasilje nad ženama postoji u svim kulturama. Statistika je porazna. No, još je šokantnije kad znamo da je riječ o PRIJAVLJENIM slučajevima, dok je broj neprijavljenih čak 10 puta veći! Različiti su razlozi zbog kojih nasilje ostaje neprijavljeno. Među njima su strah od nasilnika za sebe i osobe koje žrtva voli, osjećaj krivnje i odgovornosti, srama, nerazumijevanje na koje nailazi žrtva, osjećaj bespomoćnosti i dr.

Kako prepoznati zlostavljača u vezi?

Najvažnije što trebate znati o zlostavljaču je da djeluje kao potpuno obična, normalna osoba. Uglavnom nema pokazatelja da je zlostavljač. Svaki zlostavljač vjeruje da ima pravo kontrolirati ženu. Njegova potreba za kontrolom je daleko veća od kapaciteta za ljubav. 

Druga činjenica je da zlostavljač ne zaboravlja zlostavljanje, samo ga poriče. On umanjuje utjecaj i efekt svog zlostavljanja. Navode nas da mislimo da pretjerujemo umanjujući značaj zlostavljanja. Oni su manipulatori i navest će nas da vjerujemo u ono što govori i da osjećamo ono što on želi.

Povrh svega, zlostavljač okrivljuje žrtvu za zlostavljanje! Također može kriviti alkohol, drogu, roditelje, posao, bilo što. Oni samo ne krive same sebe za svoje ponašanje. Znaju čak ženu-žrtvu predstaviti i kao ludu, ili čak je uvjeriti da zapravo ona njega zlostavlja, ili da ona od sebe namjerno radi žrtvu.

Zlostavljači vjeruju da ljutnja uzrokuje nasilje, da su žene manipulativne, da će žena preuzeti kontrolu nad njim ako on nju ne kontrolira. Također vjeruju da razbijanje stvari nije nasilje, nego „pražnjenje“, ali i da nekada nemaju drugu opciju nego biti nasilni. Zlostavljači također vjeruju da žene žele mušku dominaciju itd.

Znakovi upozorenja da ste sa zlostavljačem 

• Ako vam netko prijeti da će ubiti vas, sebe, obitelji, prihvatite činjenicu da ako bude dovoljno očajan, svoju prijetnju bi mogao i ostvariti!
• Ako fantazira, ili se šali na račun toga da će ubiti sebe, vas ili člana obitelji, uzmite to ozbiljno. Što češće o tome razmišlja ili govori, veća je šansa da će to i napraviti.
• Ako uz ovo još i pije ili koristi droge, to dodatno povećava šanse da će počiniti ubojstvo!
• Ako postane akutno depresivan do te točke kad osjeća da nema smisla živjeti, pazite!
• Ako je temperamentan i zna se razbjesniti, to je još jedan znak upozorenja.
• Da li ima oružje? Da li je ikada prijetio da će ga upotrijebiti? Pristup oružju u alkoholiziranom ili drogiranom stanju ili jednostavno u naletu bijesa može biti fatalno!
• Opsesivno ljubomorna ili kontrolirajuća osoba koja vas gleda kao svoje vlasništvo neće vas lako pustiti na miru, maltretirat će vas, uhoditi i prijetiti i nakon što odete od njega.
• Okrutnost prema životinjama, braći i sestrama daje nam naznaku da se radi o osobi kojoj je u redu biti okrutan prema slabijima od sebe i da je opravdano zlostavljati ih. To uključuje i vas!

Ako se nađete u bilo kojoj od prethodnih točaka, shvatite to kao opasnost i reagirajte odmah tražeći pomoć!! Zlostavljači viču, razbijaju, bacaju stvari, nazivaju vas pogrdnim imenima, čine da se osjećate ružnom i beskorisnom, udaljavaju vas od prijatelja, opstruiraju vas u poslu – ne žele da radite, nikada ne priznaje da je u krivu, okreće djecu protiv vas ili ih koristi da vas kontrolira, nikada se ne brine o djeci, kontrolira novac, prijeti vam da bi postigao ono što želi, zavodi vaše sestre, prijateljice, očekuje da vi preuzmete odgovornost za njegovu sreću i dobrobit.

Kako izaći iz zlostavljačke i toksične veze?

Prepoznali ste se? Šta sada? Prije svega, morate znati da VI NISTE KRIVI ZA ZLOSTAVLJANJE! Ne dozvolite nikome da vam govori suprotno! Muškarac ne tuče ženu zato što je ona pametna, uspješna, ne tuče je zato što je ona „alfa žena“. Onaj tko vam to govori, ne razumije fenomen zlostavljanja. Za zlostavljanje je kriv zlostavljač, ne žrtva.

Ako je zlostavljač odrastao gledajući zlostavljanje u svojoj obitelji, možda možemo razumjeti njegovo ponašanje, ali ga ne možemo opravdati niti prihvatiti. Zlostavljač je odrasla osoba koja poznaje zakon, ali i društvene norme. Tuče vas, a da li tuče svog šefa? Sigurno ne. Iživljava se samo na vama, ili djeci.  

Ne suprotstavljajte se nasilniku, ne sukobite se. Vaš cilj je izvući se iz takvog odnosa, a ne nadjačati nasilnika. Tražite pomoć, zaštitu, sigurnost. Nemate se čega sramiti. Jedina osoba koja se treba sramiti je nasilnik, a on sigurno ne osjeća sram – zašto biste vi osjećali?!

Ako imate djecu, budite posebno odlučni potražiti zaštitu jer ako do sad možda i nisu bili žrtve, u jednom trenutku će najvjerojatnije postati. Imate odgovornost i obavezu zaštititi svoju djecu i pružiti im sigurnost. Kad dozvoljavate sebi život sa zlostavljačem, učite djecu da je zlostavljanje normalno i da ga treba trpjeti po svaku cijenu. Jesu li to vrijednosti koje želite prenijeti svojoj djeci?

Ne vjerujte u to da će se nasilnik promijeniti. Ne možete ga promijeniti, promijeniti možete samo sebe. U ovako opasnim, kriznim životnim situacijama, jako je važna vaša reakcija. Budite ona žena koja nije dozvolila da je bilo tko gazi, šuta, šaketa, premlaćuje. Budite žena koja nije dozvolila da bude žrtva. Život i zdravlje svakog čovjeka su jako vrijedni, ne igrajte se takvim bogatstvom. Budite dovoljno vrijedni samima sebi i svojoj djeci da se odlučite pobrinuti za svoju sigurnost.

Pedofil na Vašem pragu

Šokantan je podatak da je svako peto dijete žrtva seksualnog nasilja.

Iako se roditelje često upozorava na opasnosti kojima su djeca izložena putem interneta, kada je u pitanju seksualno zlostavljanje – opasnost najčešće vreba na Vašem kućnom pragu! Od 70 do 85% zlostavljanja počini netko tko je djetetu izuzetno blizak (otac, djed, rođak, obiteljski prijatelj, učitelj itd.) Većinu slučajeva zlostavljanja nikada ne otkrijemo!

Pitate se kako je to moguće?!

– Pedofili provedu godine gradeći svoj ugled u zajednici prije nego uopće dotaknu dijete. Da bi dobili pristup djetetu, održavaju blisko prijateljstvo s roditeljima ili koriste poziciju autoriteta u izgradnji povjerenja u zajednici. Na taj način se štite od mogućih optužbi djeteta koje bi jednog dana moglo reći da je zlostavljano ili silovano.

– Pedofili su najčešće ljudi od kojih bi se takvo ponašanje najmanje očekivalo – uzorni učitelj ili učiteljica, uspješni trener, susjed od povjerenja, partner ili neka druga osoba koja vodi niz aktivnosti za djecu. No, ono što je najveći problem je u tome što je jako teško posumnjati u tu osobu obzirom koliko nam je kao roditelju bliska. Policija uhiti tek 2-3% seksualnih prijestupnika. Pedofili počine čak 120 do 200 seksualnih djela nad djecom prije nego budu uhvaćeni!

– Djeca koja žive u nestabilnoj obitelji (npr. razvedeni roditelji, obiteljsko nasilje, uporaba droga u obitelji i sl.) su najčešće žrtve pedofila. Pedofili djeci daju posebne darove ili im čine razne usluge kojima ih vežu uz sebe i dobivaju priliku da ostanu nasamo s djetetom. Neprikladan fizički dodir postaje normalan dio „prijateljstva” i seksualnost se polako, postupno uključuje poput igre (npr. „Koju poznatu osobu bi najviše voljela poljubiti?”) ili u obliku savjetovanja u vezi simpatija, pornografije ili čak „zajedničke fantazije”.

– Pedofili dijete postupno navikavaju na golotinju i intimne dodire. Svaka interakcija pomiče granicu vrlo malo. Pedofili koriste intimni dodir tako da djetetu bude ugodan, što djecu zbunjuje, ali im nameće i osjećaj odgovornosti i krivnje, te posljedično i posramljenosti – što ih sprečava da se povjere trećoj osobi.

Treba imati na umu da je to smišljen, sofisticiran plan nasilja nad djetetom i može trajati godinama prije nego počne zlostavljanje. Nakon seksualnog zlostavljanja djeteta, pedofili nastavljaju manipulirati djetetom govoreći mu/joj da je mami i tati već dovoljno teško zbog onoga što proživljavaju i da bi bilo sebično još im više otežati… jer time bi dijete pokazalo da ne voli svoju obitelj.

Pedofil se istovremeno nudi djetetu kao pomoć i potpora. Dijete se osjeća izdanim, krivim i slomljenog srca jer ga je povrijedio najbolji prijatelj, najpouzdanija osoba. Za ovu djecu ljubav postaje pervertna, a osjećaj srama i gubitka mogu trajati godinama ili čak desetljećima.

Važno je znati da zlostavljač može biti osoba bilo kojeg spola, dobi, obrazovanja i statusa, no najčešće je to osoba od povjerenja. No, prije nego posumnjate u svaku ljubaznu osobu koju poznajete, naučite kako prepoznati opasnost i pripremiti dijete da i samo ne postane žrtva.