dr.sc. Andrea Vlašić
ACT Terapeut. KBT Terapeut pod supervizijom. Klinički hipnoterapeut.

Od jeseni bez anksioznosti

Ciljevi programa:
Povećanje razumijevanja anksioznosti i njenih simptoma.
Razvoj vještina prepoznavanja i izazivanja iracionalnih misli.
Razvoj vještina upravljanja fizičkim simptomima anksioznosti.
Učenje tehnika opuštanja i smanjenja napetosti.
Promjena maladaptivnih ponašanja povezanih s anksioznošću.
Povećanje samopoštovanja i osjećaja osobne učinkovitosti.
Razmjena iskustava i podrška unutar grupe.

Struktura programa:

Susret 1: Uvod u anksioznost

Definiranje anksioznosti i njenih različitih tipova.
Fizički i emocionalni simptomi anksioznosti.
Kognitivni model anksioznosti (misli, osjećaji, ponašanje).
Normalizacija anksioznosti i razbijanje mitova.

Susret 2: Prepoznavanje i izazivanje iracionalnih misli

Vježbe prepoznavanja automatskih misli.
Identificiranje kognitivnih distorzija (npr. katastrofiziranje, generaliziranje).
Izazivanje i dovođenje u pitanje iracionalnih misli.

Susret 3: Tehnike opuštanja

Uvod u tehnike opuštanja (npr. duboko disanje, progresivna mišićna relaksacija).
Vježbanje različitih tehnika opuštanja.
Korištenje tehnika opuštanja u svakodnevnom životu.

Susret 4: Upravljanje fizičkim simptomima anksioznosti

Obrazovanje o fiziološkim reakcijama na stres.
Tehnike za smanjenje fizičkih simptoma (npr. tehnike disanja, mindfulness).
Vježbanje suočavanja s fizičkim senzacijama.

Susret 5: Izlaganje i prevencija odgovora na opasnost

Koncept hijerarhije strahova.
Tehnike postupnog izlaganja strahovima.

Susret 6: Promjena maladaptivnih ponašanja

Identificiranje ponašanja koja održavaju anksioznost.
Razvoj novih, adaptivnijih ponašanja.

Susret 7: Povećanje samopoštovanja i osjećaja osobne učinkovitosti

Vježbe samopoštovanja i samopohvale.
Identificiranje osobnih snaga i postignuća.
Postavljanje realnih ciljeva i planiranje njihovog ostvarenja.
Susret 8: Sprečavanje povrata simptoma – kako dalje sam?
Samovođene seanse
Život vrijedan življenja

I roditelji griješe…

Mnoge teorije o roditeljstvu nam padnu u vodu već s prvim djetetom, a s drugim i trećim možda već mislite da niste dorasli takvom izazovu.  Prije nego postanemo roditelji uvjereni smo da znamo sve o odgoju djece, ali vrlo brzo otkrijemo u kakvoj smo zabludi bili.

Mnogi roditelji rado prihvaćaju savjete drugih – prijatelja, baka i djeda, stručnih osoba, no često i dobronamjerni savjeti znaju uznemiriti roditelje – posebno ako savjet uopće nisu ni tražili. Ako sagledamo najčešće savjete date roditeljima, možemo primijetiti da su namijenjeni olakšavanju samog roditeljstva. Čest problem s takvim savjetima je u njihovoj kratkoročnosti. Pomažu u datoj situaciji, ali dugoročno zakidaju dijete (a preko djeteta i nas kao roditelje).

„Nemoj bebu učiti na ruke!“ kažu bake, tetke, susjede. Nema ništa loše u njihovom savjetu jer beba naučena „na ruke“ mami sasvim sigurno otežavasvakodnevnicu – ali samo dok dijete ne stane na noge (ili čak samo dok ne propuza). Korist od majčine pažnje i blizine je neuporediva s „naporom“ nosanja prvih par mjeseci. Roditeljska ljubav teži dugoročnim rješenjima, a da bismo svom djetetu pružili najbolje na duge staze, trebamo ih pripremiti za život (kad već život ne možemo pripremiti za njih). Razmotrimo svojih 10 najčešći grešaka u tekstu koji slijedi.

Obožavanje djece

Živimo u svijetu u čijem centru je dijete. Sve ćemo učiniti da budu zadovoljni, obasuti pažnjom, da budu zadovoljni, namijani, stalno u nekoj euforiji, da se ne dosađuju. Njihova sreća je naša sreća. Važno je shvatiti da djeca nisu rođena da budu obožavana, već voljena. Ako ih obožavamo i činimo sve da budu stalno zadovoljni, u njima stvaramo očekivanja da bi to trebao činiti i ostatak svijeta. Kako bi se trebala djeca osjećati kad shvate da nisu centar svemira i da im drugi neće ugađati, brinuti se o njihovoj sreći i udovaljati njihovim željama? Svaki roditelj treba razmisliti i razlučiti što je bolje za njegovo dijete.  Udovoljiti dječjim potrebama nije isto što i udovoljiti njihovim željama.

Vjerovanje da je dijete savršeno

Roditelji ne žele čuti ništa negativno o svom djetetu. Liječnici, psiholozi, defektolozi, logopedi… imaju isto problem – kako reći roditeljima da dijete ima problem i što ga uzrokuje. Upozorenje o problemu daju oni koji roditelju i djetetu žele dobro. Što prije roditelj prihvati problem, on se lakše riješi. Rana intervencija je najučinkovitija jer problem još nije eskaliraoi izmakao nam iz ruku. Više možemo pomoći djetetu s problemom nego slomljenoj odrasloj osobi.

Život kroz djecu

Roditelji su izuzetno ponosni na svoju djecu. Sretniji su radi dječjeg nego radi vlastitog uspjeha. No, ako su previše uključeni, teško razlučuju gdje završava roditelj, a počinje dijete. Kada djeca postanu produžetak roditelja, tada postaju druga šansa roditeljima – za uspjeh, za sreću, za neostvareni san. Stoga je važno da roditelj ima svoj život i radi na svojim snovima, svojoj sreći, a istovremeno podupire dijete da bude ono što jeste i ostvaruje svoje potencijale i svoje snove.

Biti djetetov najbolji prijatelj

Ja sam se osobno osjećala odlično što je mama od moje najranije dobi isticala da smo nas dvije najbolje prijateljice, no problem s takvom pozicijom roditelja je da ne možeš biti i prijatelj i roditelj. Roditelj treba preuzeti ulogu roditelja, a prijatelja dijete mora imati u nekom drugom. Biti roditelj nosi sa sobom sasvim druge odgovornosti. Djetetu je potreban roditelj, potreban je netko tko će ga voditi, tko će ga poduprijeti, pa i reći mu stvari koje ne želi čuti.

Kompetitivno roditeljstvo

Gotovo svaki roditelj želi da njegovo dijete bude najbolje, pa je tako svaka sitnica znak „naprednijeg“ ili uspješnijeg djeteta, bilo da se to radi o prvim riječima, zubima, koracima ili slovima u najranijim godinama djetinjstva, pa do izvrsnih ocjena i medalja kod školske djece. Djecu treba učiti radnim navikama i važnosti ulaganja truda u dostizanje postignuća i ostvarenju snova. Treba ih učiti da ne odustaju. Na taj način će dijete stremiti prema uspjehu svojim trudom i radom, bez da očekuje rezultate servirane na srebrnom tanjuru.

Preskakanje čudesnog perioda zvanog djetinjstvo

Roditelji stalno brinu o svojoj djeci. Žele im najbolje. Često razmišljaju kakva će njihova djeca biti kad porastu, čime će se baviti, kako će izgledati. Istovremeno primjećuju da je zrcalo prošlo detaljnu inspekciju provođenu dječjim ljepljivim prstićima. Neki roditelji kao da se žure da dijete odraste, prave „male odrasle“ od svoje djece bez da uživaju u čudu koje se odvija ispred njihovih očiju, a zove se djetinjstvo. Brzo prođe vrijeme ljepljivih prstića, barikada od igračaka, legića pod nogama. Uživajte dok traje, a djecu pustite da budu djeca i razvijaju se svojim tempom.

Odgajanje djeteta koje želimo, a ne koje imamo

Kao roditelji, imamo snove o svojoj djeci. Kod mnogih majki ti snovi počinju i prije nego ih začnu. Potajno se nadamo da će biti poput nas, samo još pametniji, još talentiraniji. Želimo im biti mentori i prenijeti im svoja iskustva. No, niti smo birali dijete, niti je ono biralo nas. Djeci je potrebno da ih prihvatimo onakvima kakvi jesu i pomognemo ih da rastu sretno.

Zaboravljanje da naši postupci govore glasnije od riječi

Djeca ne slušaju što govorimo, već gledaju što radimo. Ako želimo da steknu naviku čitanja, trebaju vidjeti da čitamo. Ako roditelj puši, a djetetu govori da je pušenje nezdravo – njegove riječi nemaju težinu. Štoviše, dijete dobije poruku da roditelj ne drži do onoga što govori. Ako želimo da budu ljubazni prema ljudima, pokažimo im svojim primjerom i sasvim sigurno ćemo uspjeti. Čak i kad Vam se čini da je dijete potpuno drukčije i da ništa nije naučilo od Vas, nastavite mu pokazivati svojim primjerom. Dobar odgoj kad tad urodi plodom.

Osuđivanje drugih roditelja i njihove djece

Bez obzira koliko se slažemo s tuđim odgojem ili ne, nije na nama da ih osuđujemo. Nitko nije samo dobar ili samo loš, a mi ne znamo pozadinu iza nečijeg ponašanja. Ne znamo kroz što drugi roditelji (ili djeca) prolaze i ako se i ne slažemo s njihovim ponašanjem, pokušajmo ih barem razumjeti i ne osuđivati. Možda i drugi osuđuju naš odgoj ili našu djecu, čak i kad se nama čini da smo gotovo savršeni ili, ako ništa, barem bolji od drugih.

Podcjenjivanje značaja karaktera

Ako bih morala odabrati samo jednu stvar s kojom neću pogriješiti kod svoje djece, tada bih rekla da je to njihov karakter. Želim da odrastu u osobe dobrog karaktera, s moralnim kompasom i da budu samilosni prema drugima. Karakter je temelj sretnog života i dobrih međuljudskih odnosa. Znači daleko više od bilo kakvih medalja. Ne možemo prisiliti djecu da budu ono što nisu, ali ih možemo učiti da budu ljubazni, da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, da ne vrijeđaju druge i još mnogo drugih važnih stvari.

Postoji stotinu načina da se pokaže djetetu ljubav. Mi kao roditelji teško gledamo njihovu bol i neuspjehe, ali nekad kratkoročna tuga uči dijete kako da postigne dugoročnu sreću, a manji neuspjeh može postati veći uspjeh. Nije toliko važno što činimo za svoju djecu, već što ih učimo da čine za same sebe.

Šta je hipnoterapija i kako vam može pomoći

Hipnoza je stanje promijenjene svjesnosti i povišene sugestibilnosti. Prisutna je od pamtivijeka. Naziv hipnoza potječe od grčke riječi za san (hypnos), iako je stanje hipnoze različito od spavanja.

U različitim kulturama i religijama hipnoza se nazivala različitim imenima, pa su tako postojale i danas postoje različiti načini uvođenja u hipnotičko stanje poput pjevanja meditativnih napjeva, bubnjanja, ili izvođenja monotonih plesnih ritmova. Druidi, Vikinzi, Indijski Yogiji, Hindu svećenici i sveti oci svih religija stoljećima su uspješno koristili takve metode. Ono što danas zovemo hipnozom može se pronaći i u Bibliji i hinduističkim Vedama.

U 18. stoljeću liječnici se ponovno počinju okretati hipnozi i upotrebljavati je u medicinske svrhe. Najveći doprinos su pri tome dali dr. Franz Anton Mesmer, dr. James Braid, dr. James Esdail (preko 2000 operacija pod hipnozom tijekom koje pacijenti nisu osjećali bol!), dr. Milton H.Erickson i drugi. 1950-ih godina Britanska i Američka Medicinska Asocijacija potvrdile su korisnost hipnoze kao metode terapije, a katolička Crkva priznala je hipnozu kao legitiman oblik terapije.

Brojni istraživači dali su svoj doprinos provjeravanju efikasnosti hipnoterapije, te se stoga hipnoterapiju više ne može gledati kao metodu alternativne medicine. Hipnoterapija ima znanstveno dokazanu efikasnost kao metoda terapije, veću od placeba, a u brojnim slučajevima i veću od klasičnih i češće upotrebljavanih drugih terapeutskih metoda.

Primjerice, u liječenju neplodnosti, žene koje su se podvrgnule hipnoterapiji za IVF tretman ostale su trudne u 28% slučajeva, dok su žene koje su se podvrgle IVF tretmanu bez hipnoterapije ostale trudne u 14% slučajeva (studija predstavljena Europskom udruženju za ljudsku reprodukciju i embriologiju u Berlinu, u srpnju 2004.).

Ljudski um i hipnoza

Ljudski um je poput luka – ima mnogo slojeva. Vanjski sloj čini naš svjesni um koji pomaže tijekom svakodnevnog odlučivanja, radeći prema principu realiteta. Naš svjesni um je inteligentan, realističan, logičan i negativno usmjeren. Međutim, svjesni um može raditi u istovremeno s ograničenim brojem stvari i vrlo lako se preoptereti.

Podsvjesni um (ili glavni skriveni sloj luka) radi na „auto-pilotu“, reagirajući prema principu ugode izbjegavajući bol i usmjeravajući se na ugodu i preživljavanje. Okupiran je našim emocijama, maštom, sjećanjima, kao i našim autonomnim živčanim sustavom koji kontrolira naše unutarnje organe automatski. Ove četiri glave funkcije podsvjesnog uma su vrlo usko međusobno povezane. Ukratko, um utječe na tijelo i tijelo utječe na um. Naš podsvjesni um je vrlo moćan, ali nije vrlo inteligentan – misli na razini četverogodišnjeg djeteta. Ima snažnu želju da nam pomogne i olakša promjenu, ali je vrlo naivan u svom nastojanju da to i učini.

Svjesni um čini tek 5% našeg cjelokupnog uma. To je naše kratkoročno pamćenje. Svjesni um je logičan, analizira stvari, drži se navika, samosvjestan je i zadužen je za donošenje odluka. Svjesni um je poput kapetana podmornice.

Da bi došlo do pozitivnih promjena, osoba mora biti svjesna potrebe za promjenom, motivirana da se „oporavi“ ili napreduje, te da vjeruje da može postići cilj. Stoga, da bi došlo do pozitivnih promjena, hipnoza se koristi da bi se zaobišao negativno orijentiran svjesni um predajući sugestije direktno podsvjesnom umu – koji uvijek sluša i uvijek obraća pažnju, te nestrpljivo čeka intrukcije kako da pomogne na najbolji mogući način.

Da bi se razumjela veza između svjesnog i podsvjesnog uma, koristit ću je analogijom. Zamislite da je svjesni um kapetan podmornice. Kapetan je onaj koji donosi sve odluke ovisno o cilju prema kojem ide. On je jedini koji vidi kuda ide kroz svoj periskop. S druge strane, velika posada je zapravo ta koja upravlja navigacijom.

Posada reagira na sve naredbe koje kapetan daje. Kako posada ne vidi kamo ide, mora se potpuno osloniti na sposobnosti kapetana da donese pravu odluku. Članovi ne mogu donijeti ispravne odluke sami za sebe, njihova funkcija je da jednostavno reagiraju na naredbe kapetana i da prate njegove instrukcije. Iz podsvjesnog uma dolazi sva moć – bez posade podmornica ne bi niti plovila. Podsvjesni um je naše dugoročno pamćenje. Čini oko 95% našeg uma. On je poput najmoćnijeg računala ikad smišljenog. Sposoban je za multitasking, ne sudi, ne kritizira, ne analizira i ne odbacuje. Brzo reagira, ali često ne ispravno.

Emocionalan je i nesvjestan. Ne razumije i nema smisla za humor, te sve shvaća doslovno. Naš podsvjesni um također se čini i nevin i naivan. Želi nam pomoći koliko god može, ali i na način na koji može.

Međutim, kako je rezoniranje podsvjesnog uma na razini četverogodišnjeg djeteta, često koristi neprikladan način i potrebno ga je usmjeriti. Kada nešto postane dovoljno poznato, postaje dio podsvjesnog uma. Mnogo toga svakodnevno činimo na podsvjesnoj razini ne ulažući nikakav svjesni napor (npr.čitanje, pranje zuba, tipkanje na tipkovnici itd.).

Što se događa tijekom seanse hipnoterapije?

Tijekom hipnoterapije nitko ne spava, ne pada u trans, niti iznosi svoje najskrivenije tajne. Hipnoterapeut ne manipulira klijentom s kojim radi, niti ga može natjerati da radi stvari koje on sam ne želi. Štoviše, tretman niti nema učinka ako klijent nije uistinu motiviran da promijeni ono zbog čega je došao. Stoga nema smisla nagovarati nekoga na hipnoterapiju.

Kada se klijent odluči za terapiju hipnozom, prvi korak je pojasniti što je točno hipnoterapija, pomoći klijentu da sruši zablude koje ima o hipnozi, objasniti kako funkcioniraju svjesni i podsvjesni um te na koji način će se vršiti hipnoterapija. Obično je potrebno od 2 do maksimalno 6 seansi, što čini hipnoterapiju izuzetno efektivnom. 

Uvođenje u hipnozu se odvija na brojne načine. Osobno to činim kroz poseban ritam disanja, nakon kojeg vodim klijenta kroz opuštajuće vizualizacije dok se potpuno ne opuste. Nakon toga slijedi dio kojeg čine sugestije vezane za problem. Te sugestije se unaprijed dogovaraju s klijentom, koji najbolje zna što želi za sebe i što želi postići hipnoterapijom.

Ukoliko se radi o analitičnim osobama, koje su uvijek u potrazi za aktivnostima i ne mogu se u potpunosti smiriti i opustiti, nakon vizualizacije zadajem mentalni zadatak koji klijent treba u svojim mislima „odrađivati“ dok dajem dogovorene sugestije. Nakon sugestija slijedi postupno „buđenje“ iz hipnoze. Vrlo je važno za efikasnost terapije svakodnevno slušanje snimke seanse barem 21 dan – toliko je, naime, potrebno da se stvori navika u mozgu.

Kome može pomoći hipnoterapija? 

Najčešći razlozi zbog kojih se ljudi obraćaju hipnoterapeutu (psiholog ili psihijatar educiran za provođenje hipnoze u medicinske svrhe), ili praktičaru hipnoze (osoba koja se ne bavi mentalnim zdravljem, ali koristi tehnike hipnoze u svrhu podizanja kvalitete života) su prestanak pušenja i mršavljenje.

Hipnoterapeuti se susreću s velikim rasponom problema poput kožnih bolesti, hipertenzije, glavobolja i drugih vrsta bolova (npr. porođajni bolovi), depresijom, anksioznošću, paničnim napadima, fobijama, traumama, alkoholizmom i drugim ovisnostima, poremećajima u prehrani, AD/HD, disleksijom, tugovanjem, nesanicom, neplodnošću, seksualnim problemima, pripremom za porod, grickanjem noktiju i brojnim drugim. S druge strane, mnogi ljudi žele raditi na sebi i kvaliteti svoje izvedbe u, primjerice, sportu, školi, javnom nastupu, dostizanju svojih ciljeva i motivaciji, samopouzdanju itd.

Ono što je potrebno većini ljudi sasvim sigurno je pomoć s redukcijom stresa i suočavanjem sa stresnim situacijama. Hipnoterapija je tu vrlo moćan alat. Stres direktno i indirektno vodi do vjerojatno većine bolesti, od hipertenzije, dijabetesa, infarkta pa do psorijaze, a kako hipnoterapija nema nuspojava, šteta je ne iskoristiti njene blagodati.